Cijena energije: kome odgovaraju visoke tarife

Visoka tarifa na računu za električnu energiju nije nužno jednaka visokoj zaradi dobavljača. Konačni iznos nastaje zbrajanjem više odvojenih elemenata: energije koju dobavljač nabavlja, korištenja mreže, naknada propisanih javnim pravilima, poreza i drugih stavki koje se mogu mijenjati odlukama države ili regulatora. Upravo ta podjela otežava odgovor na jednostavno pitanje: kome visoke tarife donose korist?

Ovo istraživanje razdvaja dijelove energetskog sustava koji se često prikazuju kao jedna cjelina. Dobavljač, operator distribucijskog sustava, regulator, država i proizvođač električne energije nemaju iste prihode, rizike ni obveze. Zato se utjecaj promjene tarife ne može procijeniti samo usporedbom konačnih računa kućanstava.

Kako nastaje tarifa

Za kućanstva u Hrvatskoj račun za električnu energiju u pravilu obuhvaća nekoliko skupina stavki:

• opskrbu, odnosno energiju koju kupac koristi;
• korištenje prijenosne i distribucijske mreže;
• naknade povezane s javnim energetskim politikama, uključujući poticanje proizvodnje iz obnovljivih izvora;
• porezne obveze i druge zakonom određene stavke;
• moguće troškove povezane s obračunskim razdobljem, mjernim mjestom ili odabranim modelom opskrbe.

Svaka se od tih stavki određuje na drukčiji način. Opskrbni dio ovisi o nabavi i ugovornim odnosima, mrežarina se određuje kroz regulirani postupak, a poreze i naknade propisuju nadležna tijela. Zbog toga rast ukupnog računa sam po sebi ne dokazuje da je dobavljač ostvario jednak rast prihoda ili dobiti.

Tko odlučuje, a tko izvršava

Hrvatska energetska regulatorna agencija, HERA, ima regulatornu ulogu u energetskom sektoru. U njezinu djelokrugu nalaze se, među ostalim, metodologije i tarifni elementi za regulirane energetske djelatnosti. Regulator ne određuje sve stavke na računu niti upravlja svakim ugovorom između dobavljača i proizvođača.

HEP Operator distribucijskog sustava upravlja distribucijskom mrežom i poslovima povezanim s pristupom toj mreži. Operator prijenosnog sustava odgovoran je za prijenosnu mrežu i ravnotežu elektroenergetskog sustava na razini prijenosa. Dobavljači, uključujući društva unutar HEP grupe i druge sudionike na tržištu, nabavljaju energiju i sklapaju ugovore s proizvođačima, trgovcima ili na organiziranim tržištima.

Ta razlika je važna. Regulirani operator mreže ne posluje na isti način kao dobavljač, a prihod od određene naknade ne znači automatski da ta sredstva slobodno ostaju društvu koje ih naplaćuje. Za svaku stavku treba provjeriti njezinu pravnu osnovu, namjenu i način evidentiranja.

Uloga ugovora s dobavljačima

Dobavljači električnu energiju mogu nabavljati kroz različite oblike ugovora. Dio nabave može biti vezan uz dugoročnije bilateralne ugovore, dio uz kratkoročna tržišta, a dio uz vlastitu proizvodnju ili ugovore unutar poslovne grupe. Svaki model drukčije raspoređuje rizik promjene potražnje, proizvodnje i tržišnih uvjeta.

Dugoročniji ugovor može smanjiti izloženost naglim promjenama na tržištu, ali može ograničiti korist od pada tržišnih vrijednosti. Kratkoročna nabava omogućuje veću prilagodljivost, ali povećava izloženost poremećajima. Ugovor s proizvođačem iz obnovljivog izvora može uključivati fizičku isporuku, jamstva podrijetla ili druge odvojene elemente. Ti se elementi ne smiju automatski tretirati kao ista roba.

Javna dostupnost ugovora često je ograničena zbog zaštite poslovnih podataka. To otežava neovisnu procjenu uvjeta, ali ne uklanja obvezu javnih tijela i regulatora da objasne metodologiju, nadzor i ukupne učinke odluka. Kod ugovora javnih subjekata posebno je važno razlikovati povjerljive komercijalne dijelove od podataka koji moraju biti dostupni javnosti.

Regulacija i izvanredne mjere

Energetska regulacija u Hrvatskoj povezana je s pravilima Europske unije i funkcioniranjem europskog energetskog tržišta. Na tarife mogu utjecati nacionalne odluke, europska pravila, stanje mreže, dostupnost proizvodnih kapaciteta, uvozna ovisnost i poremećaji na međunarodnim tržištima.

Kada država ograniči ili privremeno ublaži rast tarifnih stavki, posljedice ne nestaju. One se mogu prebaciti na drugi dio sustava, na proračunske mehanizme, na buduće tarifne postupke ili na poslovne rezultate subjekata koji su uključeni u opskrbu. Zato svaka izvanredna mjera mora biti praćena jasnim odgovorom na četiri pitanja: koliko traje, tko je obuhvaćen, tko snosi trošak i prema kojim se podacima procjenjuje njezin učinak.

Tarifa nije samo broj na računu. Ona je rezultat odluka o nabavi, mreži, javnim naknadama, porezima i raspodjeli rizika.

Što visoke tarife znače kućanstvima

Kućanstva najbrže osjete promjenu kroz veći račun, ali posljedice su šire. Energetski intenzivna kućanstva teže smanjuju potrošnju, posebno tijekom hladnih ili vrlo toplih razdoblja. Stanari zgrada često imaju manje mogućnosti za samostalnu proizvodnju ili poboljšanje energetske učinkovitosti. Kućanstva s brojilima koja omogućuju vremenski različit obračun mogu drukčije reagirati od onih s jedinstvenom tarifom.

Pravednost sustava zato se ne može procijeniti samo prema prosječnom kućanstvu. Potrebno je promatrati raspodjelu učinka prema potrošnji, vrsti grijanja, kvaliteti zgrade, lokaciji i mogućnosti korištenja vlastite proizvodnje. Mjera koja štiti sve kupce na isti način može nerazmjerno koristiti onima s većom potrošnjom, dok ciljana pomoć može bolje obuhvatiti energetski ugrožena kućanstva.

Gdje treba tražiti korist

1. Dobavljači. Treba usporediti nabavne uvjete, prodajne tarife, troškove uravnoteženja i objavljene financijske izvještaje. Sama promjena tarife nije dovoljna za zaključak o rezultatu poslovanja.
2. Proizvođači. Korist ovisi o vrsti ugovora, proizvodnoj tehnologiji, poticajima, dostupnosti postrojenja i uvjetima prodaje energije.
3. Operatori mreže. Prihodi od mrežnih tarifa trebali bi se promatrati zajedno s odobrenim troškovima, ulaganjima, kvalitetom usluge i regulatornim pravilima.
4. Država i javne institucije. Porezi, naknade i izvanredne mjere mogu mijenjati raspodjelu tereta, ali i smanjiti transparentnost ako se odluke donose bez potpunog obrazloženja.
5. Veliki korisnici i aktivni kupci. Subjekti koji mogu prilagoditi potrošnju, proizvoditi dio energije ili sklopiti složenije ugovore imaju više mogućnosti za upravljanje rizikom nego prosječno kućanstvo.

Ovaj popis ne znači da je svaka skupina nužno ostvarila korist. On pokazuje gdje treba provjeravati tokove prihoda, ugovorne obveze i regulatorne odluke. Za ozbiljan zaključak potrebno je usporediti najmanje tarifne odluke, godišnja izvješća, objavljene metodologije, podatke o potrošnji i dokumente o javnim mjerama.

Pitanja koja ostaju bez jasnog odgovora

• Jesu li obrazloženja promjena tarifa dovoljno jasna da prosječni kupac može razumjeti svaki element računa?
• Koliko se odluke temelje na stvarnim troškovima, a koliko na procjenama budućih tržišnih uvjeta?
• Jesu li ugovori javnih energetskih društava nadzirani tako da se zaštite povjerljivi podaci, ali objave ključni javni interesi?
• Kako se provjerava da sredstva namijenjena mrežnim ulaganjima doista poboljšavaju pouzdanost i otpornost sustava?
• Jesu li mjere zaštite kućanstava usmjerene prema onima koji su najviše izloženi energetskom siromaštvu?

Kako čitati sljedeću promjenu tarife

Prvi korak je razdvojiti opskrbu od mrežnih i javnih stavki. Drugi je provjeriti razdoblje na koje se promjena odnosi i je li riječ o trajnoj odluci ili privremenoj mjeri. Treći je usporediti obrazloženje odluke s objavljenim podacima o potrošnji, troškovima i ulaganjima. Tek nakon toga moguće je procijeniti tko snosi teret, a tko preuzima korist.

Najvažniji zaključak nije da je svaka visoka tarifa neopravdana, niti da je svaka niska tarifa povoljna za sustav. Ključno je može li se javno objasniti njezina struktura, mogu li se provjeriti ugovorni i regulatorni temelji te postoji li razmjer između tereta za kućanstva i kvalitete usluge koju dobivaju.

Za potrebe ovog teksta relevantni su javni dokumenti HERA-e, HEP-a, operatora prijenosnog i distribucijskog sustava, Državnog zavoda za statistiku, Eurostata i institucija Europske unije. Podaci u tim izvorima odnose se na različita razdoblja i metodologije, pa ih prije usporedbe treba uskladiti. Bez takve provjere svaka tvrdnja o tome kome visoke tarife donose korist ostaje nepotpuna.